Veliki rječnik hrvatskoga jezika. 2013.
označitelj — oznàčitelj m DEFINICIJA lingv. dio jezičnoga znaka koji se sastoji od slijeda glasova koji tvore morfem, riječ ili skupinu riječi; etiketa, izraz, označivač, opr. označenik ETIMOLOGIJA vidi oznaka … Hrvatski jezični portal
etikéta — etikét|a ž 1. {{001f}}utvrđen red i način društvenog ophođenja [po ∼i] 2. {{001f}}nalijepljena cedulja na robi s naznakom imena, sastava, cijene i sl.; naljepnica [nalijepiti/staviti ∼u] 3. {{001f}}lingv., {{c=1}}v. {{ref}}označitelj{{/ref}} 4.… … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
istòznačnica — ž lingv. riječ koja ima isti označenik, ali različit označitelj s kojom drugom riječju (računalo, kompjuter, kompjutor); riječ koja se glasovnim sastavom razlikuje od druge s kojom ima isto značenje (tisuća/hiljada); sinonim (1), suznačnica … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
istòzvučnica — ž lingv. riječ koja ima označitelj kao koja druga riječ, ali različiti označenik; riječ koja se isto piše i izgovara kao neka druga riječ, ali s različitim značenjima (kȍsa brdska i kȍsa vrsta alata); homonim, {{c=1}}usp.… … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
motìvīrān — prid. 〈odr. ī〉 koji ima motiv, poticaj ∆ {{001f}}∼a riječ lingv. riječ čiji označenik i označitelj možemo dovesti u vezu s kojom drugom riječi u jeziku [pisac s pisati]; tvorbena riječ, opr. nemotivirana riječ … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
označìvāč — m (označivàčica ž) 〈G označiváča〉 1. {{001f}}{{c=1}}v. {{ref}}označitelj{{/ref}} 2. {{001f}}onaj koji označuje što, koji stavlja neke oznake, obilježuje prijelaze na ulici itd. 3. {{001f}}listić ili prikladna drugačija (vrpca i sl.) koja se umeće … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
tvòrben — prid. 〈odr. ī〉 koji se odnosi na tvorbu ∆ {{001f}}∼a porodica lingv. skup riječi koje imaju zajednički slijed glasova i značenjsku vezu (npr. »pisati«, »pisač«, »rukopis«, »pisarnica«); ∼a riječ lingv. riječ čiji označenik i označitelj možemo… … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
višèznačnōst — ž 1. {{001f}}svojstvo onoga što je višeznačno 2. {{001f}}lingv. odnos dvaju ili više označenika koji imaju određena zajednička obilježja i isti označitelj; polisemija, opr. jednoznačnost … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
znȃk — m 〈N mn znȃci/znȁkovi〉 1. {{001f}}lingv. jezična činjenica u kojoj su sjedinjeni zvuk i značenje ili označitelj i označeno 2. {{001f}}konvencionalna kretnja mišićem lica, rukom ili glavom, jedinica neverbalnog jezika koja pokazuje ono što se… … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
ı̏me — sr 〈G na, N mn imèna, G iménā〉 1. {{001f}}a. {{001f}}riječ koja služi za označavanje pojedinačnog bića, stvari, skupine; označitelj za konkretan i određen pojam; oznaka predmeta jezičnim izrazom b. {{001f}}što se dobiva po rođenju kao oznaka uz… … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
