zvȍno

zvȍn|o sr 〈G mn zvônā〉 {{c=0}}1. {{001f}}metalna, kadšto limena naprava za proizvodnju zvuka udaranjem jezičca (ob. kruškasta, dolje podrezana oblika) 2. {{001f}}ljevkast ili valjkast predmet s otvorom okrenutim dolje {{/c}}[ronilačko ∼o; stakleno ∼o] {{c=0}}3. {{001f}}{{/c}}meton. {{c=0}}znak dan zvonjenjem, zvonjenje {{/c}}[školsko ∼o]

{{c=0}}⃞ {{001f}}{{/c}}kome ∼o zvoni {{c=0}}(kao dio cjelovitog gramatičkog iskaza: zna se..., ne zna se... itd. (prema naslovu prijevoda Hemingwayeva djela) komu je odzvonilo, komu je došao kraj, tko neće preživjeti; {{/c}}nije ∼o nego ono {{c=0}}nije važno što se govori, nego što jest u stvarnosti; {{/c}}zvoniti, udarati u velika ∼a{{c=0}}; {{/c}}udarati (stavljati) na sva ∼a {{c=0}}činiti odviše javnim, pretjerano razglašavati; {{/c}}(udarati u) ∼o Svetog Ladislava lokal. iron. {{c=0}}svima razglasiti{{/c}}