vèlīm

vèlīm (što) dv. (defektivni glagol) 〈prez. vèlīm, pril. pr. -īvši, impf. rij. vȅljāh, pril. sad. vèlēći〉 {{c=0}}govorim (u raznim kontekstima) {{/c}}[veli da mu je to ukusno; vele da masnoća u krvi nije tako opasna; ∼ ti], {{c=1}}usp. {{ref}}kazati{{/ref}}

{{/c}}{{c=0}}⃞ {{001f}}{{/c}}ko (kao) ∼ {{c=0}}(u kontekstu prepričava, objašnjava ili sažimlje ono što bi mogao reći govornik ili što pretpostavlja da bi mogao reći sugovornik ili tko izvan situacije kad se govori) {{/c}}[neugodno mi je da vas nazivam poslije ručka, ko ∼ ne javljaš se cijelo jutro, a onda baš poslije ručka]{{c=0}};{{/c}} {{c=0}}moglo bi se reći, mogao bi tko reći; {{/c}}ne ∼ {{c=0}}(u dijaloškoj situaciji kad se otklanja moguća ili izrečena tvrdnja ili pretpostavka sugovornika) {{/c}}[A: Možda neki misle da je ta slika bezvrijedna B: Ne ∼, ali nije ni veliko djelo]{{c=0}};{{/c}} {{c=0}}ne kažem, ne tvrdim, nisam rekao{{/c}}