príčati

príčati nesvrš. 〈prez. prîčām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje〉 {{c=0}}1. {{001f}}{{/c}}(o čemu, što) {{c=0}}usmeno kazivati, opisivati kakav događaj, pripovijedati 2. {{001f}}{{/c}}(∅) {{c=0}}razgovarati

⃞ {{001f}}{{/c}}ljudi pričaju, priča se {{c=0}}1. {{001f}}govori se, vlada mišljenje 2. {{001f}}misli se da se dogodilo; {{/c}}(to) on (ona) samo priča {{c=0}}neodgovorno konstatira, govori bez oslonca na činjenice; {{/c}}neka priča (pričaju) {{c=0}}ne treba se obazirati (na glasine, savjete, klevete); {{/c}}mnogo priča (a malo radi) {{c=0}}sklon je pričanju; {{/c}}priča se naveliko {{c=0}}glas se proširio među ljudima; {{/c}}pričaj (ti) (neka priča) nekom drugome {{c=0}}(u dijalogu ili u situaciji) u zn. znam ja te priče, ne mogu vjerovati, nađi nekog naivnijeg, nisam lakovjeran; {{/c}}pričam ti priču, {{c=1}}v. {{ref}}priča ⃞{{/ref}}{{/c}}{{c=0}}; {{/c}}∼ Markove konake, {{c=1}}v. {{ref}}konak ⃞{{/ref}}{{/c}}{{c=0}}; {{/c}}što ćeš mi ∼, nemoj mi ∼, {{c=1}}v. {{ref}}govoriti ⃞{{/ref}}{{/c}}