glȗh

glȗh prid. 〈odr. -ī, komp. gl‹šī〉 {{c=0}}1. {{001f}}koji ne čuje, koji nema osjetilo sluha 2. {{001f}}koji je svojstven mjestu gdje se ništa ne čuje, gdje vlada tišina; bezglasan {{/c}}[∼a tišina]

{{c=0}}∆ {{001f}}{{/c}}razgovor ∼ih {{c=0}}krivo shvaćene poruke, neadekvatan odgovor

⃞ {{001f}}{{/c}}∼ i slijep {{c=0}}kojemu ništa nije stalo, koji ni za što ne mari; {{/c}}∼ kao top iron. {{c=0}}potpuno gluh; {{/c}}∼o doba noći {{c=0}}duboka noć; {{/c}}∼ na sve {{c=0}}ne da si ništa dokazati, nedokaziv; {{/c}}(čujem) nisam ∼ {{c=0}}(na riječi sugovornika kad on nepotrebno upozorava na nešto što je već čuveno, što se čulo ili što se čuje) {{/c}}[A: Ovaj ton na radiju užasno je nečist B: Čujem, nisam ∼]{{c=0}}; {{/c}}praviti se ∼ (na to) {{c=0}}ne htjeti čuti, ne dati si ništa dokazati{{/c}}