dìftong

dìftong m 〈N mn -nzi, G -ōngā〉 fon. {{c=0}}1. {{001f}}dva uzastopna samoglasnika koja zajedno tvore, ili teže za tim da tvore, jedan slog; dvoglas {{/c}}[evolUIrati {{tag1=2}}→{{/tag1}} evolVIrati; involUIrati {{tag1=2}}→{{/tag1}} involVIrati] {{c=0}}2. {{001f}}dva uzastopna samoglasnika od kojih je jedan poluvokal {{/c}}[auto, izg. auto] {{c=0}}3. {{001f}}dva uzastopna samoglasnika koja ostaju dva sloga a. {{001f}}prema rasporedu fonema {{/c}}[euforija: Eu + forija] {{c=0}}b. {{001f}}onda kad drugi samoglasnik dobije prenesen uzlazni naglasak koji je postao od silaznog {{/c}}[PAÙletić {{tag1=2}}→{{/tag1}} Paulȅtić; PAÙlīna {{tag1=2}}→{{/tag1}} Paulîna; ÈVrōpa {{tag1=2}}→{{/tag1}} Eurôpa (uzlazni ∼)] {{c=0}}4. {{001f}}dva uzastopna suglasnika koja postaju jedan slog sa svojim prenesenim naglaskom {{/c}}[PÀVletić {{tag1=2}}→ {{/tag1}}Paùletić; PÀVlīna {{tag1=2}}→{{/tag1}} Paùlīna; ÈVrōpa {{tag1=2}}→{{/tag1}} Eùrōpa (silazni ∼)] {{c=0}}5. {{001f}}postanje nekog stegnutog vokala {{/c}}[oro (tal.) od aurum (lat.)] {{c=0}}6. {{001f}}vokal s popratnim vokalom u nekim govorima {{/c}}[uon: književno on{{c=0}};{{/c}} otuȁc: književno otac]

✧ {{001f}}lat. ← grč.